Porodica
Porodica je osnov i stub svakog drustva. Stoga sve mora da bude posveceno porodici. Licno, nikako ne podrzavam takozvane "parade ponosa" jer takvu bolest ne prihvatam kao "ponos", to je pre sramota nego ponos. Mi smo doziveli sramotu da vlast promovise tu sramotu u nesto pozitivno. Pitao bi svakoga od Vas dali zelite da Vase dete dude homoseksualac ili lezbejka. Ako ne zelite onda nemojte dozvoliti niti da se ta bolest promovise u nesto pozitivno. Sva steta nastala tokom "parade ponosa" treba da bude naplacena od onih koji du tu paradu od vlastodrzaca i odobrili, jer su koliko se dalo cuti imali izvestaj i od sluzbi bezbednosti sta ce se desiti i oni su i pored svega toga znajuci unapred za stetu ucinili sve da se ta parada i odrzi a samim tim i desi steta. Nas Srba ima svake godine sve manje a mi jos treba da podrzavamo takve stvari. Mi smo nacija u izumiranju i mi to moramo na svaki moguci nacin da izmenimo. Sve snage da ulozimo u cilj da Srba za 100 godina bude 100 miliona. Tako veliki i mocni necemo imati nikakvu opasnost od bilo kakvih ratova i nestajanja. Prica o tome kako ratova vise nece biti je samo prica, ljudska vrsta nije na tom nivou svesti.
Prvi korak u zasnivanju i podizanju porodice je resavanje stambenog pitanja. Skoro pre neki dan je ministar Dulic rekao na TV da su poslove gradnje stanova privatne firme pogodile valjda sa njim ili nekom drzavnom agencijom za 400 evra po kvadratnom metru. E sada ako je cena stana kljuc u ruke 400 evra otkud onda cena prodajna od 1.290 evra. Prosudite sami dali su troskovi gradjevinske dozvole i gradskog gradjevinskog zemljista 890 evra. Ako se privatnicima isplati raditi za te pare i da na tome zarade koliko bi onda bila stvarna cena kvadrata. Ovo je gradnja stanova od tvrdog materijala. Kolika bi cena bila ukoliko bi se gradila montazna kuca. Verovatno manja.
Da bi sto vise pospesili netalitet svakom mladom bracnom paru se po samom vencanju mora obezbediti stan ili kuca od recimo 40 m2, cim dobiju prvo dete prelaze u veci stabeni objekat od 55 m2 cim dobiju drugo dete prelaze u veci stambeni objekat od 70 m2, trece dete u veci stambeni objekat od 85 m2, cetvrto dete u stambeni objekat od 100 m2, i svako naredno dete dobijaju veci stambeni objekat za jednu sobu od 15 m2. Kako, pa daju prethodni stan da bi presli u veci i vrse samo doplatu za tu sobu. Ove stanove bi gradila drzavna gradjevinska firma i to bi bila neprofitabilna gradnja stanova. Jednim udarcem se resavaju dva kljucna problema, problem pospesivanja nataliteta i zaposljavanje gradjevinaca. Znaci cena sadasnjeg kvadrata stana nebi prelazila cenu od 400 evra. Ako se pogleda ta cena onda mladenci dobijaju stan za 16.000 evra sto i nije neka visoka cena za njih pogotovo ako je na kredit koji bi dobili ne od banaka nego od drzave. Kada se pogleda da bi taj stan isao na kredit tu rata nebi smela biti veca od 150 evra. Ukoliko jedno od bracnih drugova ostane bez posla rata kredita se smanjuje. Kredite za stanove treba da daje drzava po daleko nizim kamatama od banaka. Mi moramo da shvatimo da sada nestajemo i da cinimo sve da se to izmeni. Borba za pospesivanje Nataliteta nema cenu niti alternativu.
U cilju pospesivanja nataliteta drzava treba da nagradjuje svako novorodjeno dete u nekom odredjenom mesecu ali da se to zna recimo godinu dana unapred. Recimo novcanom nagradom od 3.000 hiljada danasnjih evra za drugo dete, trece dete sa 5.000 evra, cetvrto dete sa 8.000 evra, peto sa 10.000 evra, sesto sa 12.000 evra i tako navise. To nisu neke velike pare koliko ce nacija imati koristi od tog nataliteta. Cenu treba naravno precizirati videci koliko budzet moze za sada da izdrzi, ovo je moja proizvoljna ponuda predloga.
Takodjer treba uvesti i praksu da zena posle 5-tog deteta bioloska majka ide u redovnu penziju. 5-to dete sam uzeo kao primer ali ta praksa mora da se uvede pa bilo to 5-to ili 6-to ili vec bilo koje ali ta praksa mora da krene jednom. Sve se mora ciniti na sto vecem pospesivanju nataliteta. Za porodice preko 4-voro dece drzava mora da preuzme praksu prihvatanja obaveze skolovanja sve dece.
Sto se tice vestacke oplodnje tu drzava mora sve da finansira dok god bracni parovi to zele. Ako drzavni sluzbenici razbacuju pare na nepotrebne stvari ovde se sasvim sigurno ne sme stedeti niti ogranicavati.
Danas u Srbiji po opstinama ima jako veliki broj neozenjenih i to je ogroman problem i ne treba to gledati kao problem nego traziti kako resiti taj problem kako na svaki nacin da se dovedu devojke u Srbiju i da se ti momci ozene i zasnuju porodice. Iz koje ce doci zemlje nije toliko bitno koliko je bitno da se taj problem resi a koji danas niko ne gleda a svi vide da je taj problem evidentan i da ima dosta razloga frustracijama u drustvu. Ovo je problem koji bi trebalo istaci u listi prioriteta problema na prvo mesto te da se drzava ozbiljno ukljuci u resavanje toga problema. Ovaj problem ne sme da bude prepusten da rade privatna lica zbog malverzacija ovo mora da radi drzava, da dovodi devojke, obezbedjuje im smestaj i ishranu odredjeno vreme i ukoliko se odluce da se udaju ovde onda im se obezbedi drzavljanstvo i da ima sva prava kao i svaki drugi rodjeni gradjanin u Srbiji.
Svaka porodica sa preko 5-toro dece ukoliko nema reseno stambeno pitanje mora odmah od strane drzave da dobije ili stan ili kucu. Takodjer ukoliko takve porodice imaju kuce ili male stanove drzava istoga momenta mora da se ukljuci u resavanje tog problema dali je to prosirivanje, adaptacija ali takva porodica mora da zivi u humanim uslovima.
Takodjer drzava mora da uvede i poreze za neozenje i neudate po gradovima gde imaju mogucnost i za zenidbu i za udaju. I taj porez mora da bude malo jaci da bi te mladice i devojke naterao na brak. Recimo porez krece od 25-te godine i svake godine je za malo sve veci i veci. Ta sredstva porikupljena na taj nacin bi bila preusmerene na finansiranje porodica sa vise dece ili na skolovanje dece. Firme koje u Ugovorima sa radnicima unose klauzulu ili su unele vec klauzulu o obavezi nemanja dece neki odredjeni period u Srbiju nisu dobro dosli i to moraju da izmene ili da napuste poslovanje u Srbiji ili godisnje da placaju ogroman porez koji ce biti toliki da im se nece isplatiti ni pomisao na tako nesto.
Jednom nedeljno a nekada i cesce imaju emisije na TV o porodicama koje zive jako tesko zivotom neodstojnim coveka, porodicama kojima male sitnice imaju efekte velike srece i to mora da prestane. Skoro je bila vest da je jedna stara porodica muz i zena umrli od gladi. Sramota ove vlasti, ove drzave i ovoga naroda. Toliko bogatih ljudi a sa druge strane se u 21 veku se umire od gladi u Srbiji. Svaka opstina, svaki Zavod za socijalnu zastitu mora da obidje svaku porodicu u celoj Srbiji i napravi spisak takvih porodica a bogati ljudi neka osnuju fond iz koga bi se ti ljudi i te porodice finansirali jer jednim jako dobrim delom ti nesretni ljudi su rezultat upravo tog bogatstva tih ljudi i ti bogati ljudi danas imaju obavezu da se brinu o tim ljudima. Prvo bi uticao na moral bogatih ljudi pa ako nece da se odazovu pozivu onda bogami i pravnim putem da se to naplati. Objavljivanje ovakvih vesti o ovim bednim zivotima jednostavno obesmisljavaju zivot a samim tim i brak i porodicu. Ovaj problem su najvecim deloma napravili bogati ljudi i oni ga moraju i resavati ako ne milom onda drugim putem ali efekat mora da bude isti da te bede vise nema.
Crkva
Mislim da se drzava danas isuvise mesa u crkvene poslove, recimo nije mesto predsednika Srbije da prisustvuje Svetom Arhijerejskom Saboru kada je preminula Njegova Svetost Patrijarh Srpski Pavle. Ili da strane vlade traze od Vlade Srbije da utice na crkvene velikodostojnike. Ne sme se nikako smetnuti sa uma da je srpski narod imao i u svojim najtezim vremenima crkvu koja ga nikada nije ostavila na cedilu. Politicari jesu.
Medjutim i danasnji velikodostojnici SPC po mom misljenju nije na nivou ocekivanja naroda i oni se umnogome moraju reformisati vremenu u kom zivimo. Veoma je neozbiljna i kompromitujuca kampanja sklanjanja Vladike Artemija iz Rasko-Prizrenske eparhije kao i obracanje prozivanjem Vladici Artemiju putem medija. Ako Sveti Arhijerejski Sabor ima primedbe na rad nekog vladike imao je sijaset nacina da se taj problem resi od tihog premestanja u drugu eparhiju do drugih nacina jer ostaje nedoumica kod jednog dela naroda zasto Grcka nije isporucila Vilovskog Srbiji i dali je srpsko tuzilastvo i Sud imali dokaze o proneverema ili ne kada su raspisali Interpolovu poternicu. Ovaj eksces SPC sebi nije smela dozvoliti. Ovo mi je pre licilo na neki obracun struja u SPC nego na ozbiljan crkveni posao. Znam da ce ovo moje pisanje izazvati mozada lavinu kritika ali stvari moramo sagledati realno. Struje verovatno postoje ali to se ne sme videti u javnosti. Ja jednostavno ne zelim da znam da postoje struje unutar SPC. Za mene je SPC noseci stub srpskog pravoslavnog drustva.
Sem ovoga SPC mora da izda jedinstvanu brosuru o obicajima kojih se moraju ubuduce pridrazvati svi pravoslavni Srbi ma gde ziveli. Ti obicaji bi se odnosili kako na slave tako i na krstenja, vencanja i sahrane. Potpuno mi je strano i neprihvatljivo da svestenik ima cenovnik ali mi je isto tako neshvatljivo da i narod nema moralne obaveze za izdrzavanje svestenika da taj svestenik ima porodicu i da ta porodica ima svoje zahteve. Danas 20 godina posle pada takozvanog komunizma svestenici se ne odnose prema vernicima na svestenicki nacin i ima dosta bahatosti. Nema tu ni traga bozijoj skromnosti. Takodjer svestenici treba da krenu i po firmama i traze od direktora sredstava za odrzavanje crkava. Recimo Vojvodina je bogatiji deo Srbije ali su im Crkve u ocajnom stanju, vise lice na rusevine nego na bogomolje i to je sramota i svestenika i lokalnog stanovnistva. Ova brosura mora da bude precizno uradjena i dostupna svima i da stupi na snagu recimo od sledece godina od godine objavljivanja i svako je duzan da se pridrzava obicaja iz tih brosura. Tih obicaja ili pravila se pridrzavaju nasi ljudi u dijaspori bez obzira odakle su i sa koje terotorije su, stoga to isto moze da vazi i na teritoriji gde god danas Srbi zive.
Drzava mora da razmislja i u saradnji da SPC krene u izdvajanje teritorije na terenu Rapublike Srbije recimo u Sumadiji gde bi se sagradio Pravoslavni centar i gde bi sve priznate pravoslavne crkve u svetu dobile po jednu parcelu da tamo mogu da sagrade po svoj manastir. Tu bi se mogao i sagraditi recimo i pravoslavni teoloski fakultet. Nesto slicno Svetoj Gori. Takodjer nije moje da o tome sudim ali mislim da bi SPC morala pokrenuti i pitanje o definitivnom ujedinjavanju svih pravoslavnih crkava u jednu crkvu i da imamo jednog patrijarha za sve pravoslavlje. Ovo je samo moje razmisljanje.
Ja ovde pisem o SPC jer sam pravoslavac da mi ne zamerite da favorizujem pred drzavom tu veru.
Ljudska prava
Svako lice rodjeno u Srbiji mora da ima potpuno ista prava bez obzira na boju koze ili veroispovest. Ovo je sveto pismo za svakog coveka i gradjanina Srbije.
Danas ima mnogo Roma koji zive ispod svih standarda. Mala deca ne idu u skolu i to se nece tolerisati. Najveci neprijatelj Roba je nepismenost i to se mora iskorenuti.
Socijalna zastita
Toliko ima bede da prosto ne mozemo da verujemo da nesto tako postoji u Srbiji. Gledajuci samo na TV ne mogu da se posle smirim danima noseci u sebi neki bes zasto smo to sebi dozvolili i dokle. Gledajuci samo minsitra Ljajica koji je obilazio socijalne slucajeve po Srbiji svakom coveku je dosta svega.
Danas u Italiji postoji jedno nepisano pravilo i mi bi trebali da razmislimo o njemu. Ako je covek gladan a nema para moze da udje u restoran i kaze da nema para i da je gladan. Bez prekora i sa uvazavanjem konobar donosi praznu pastu, dva parceta hleba i casu vode. I nasi ugostitelji bi trebalo da razmisle o ovome a narod da razmisli da to ne zloupotrebljava. U Srbiji niko ne sme da bude gladan.
Ministarstvo mora da pokrene osnivanje fonda koji bi finansirali bogati ljudi u Srbiji za resavanje teskih socijanih slucajeva kao i teskih zdravstvenih problema ljudi da se nacija i narod svakodnevno ne opetecuje takvim vestima i da sirotinja ne razmislja o tome kako sirotinji pomoci. Bogati ljudi su stekli novac na "legalne" i "nelegalne" nacine ali i to njihovo sticnaje imovine je nekoga kostalo i oteralo u sirotinju te ako ne postoji zakonska obaveza postoji u svakom slucaju moralna obaveza.
Shodno snazi budzeta svaka porodica koja se nalazi ispod granice siromastva mora da bude pomognuta od drzave ili Fonda koji bi osnovala bogata lica u Srbiji. Ljudska sreca nije ni u uzimanju ni u imanju, ljudska sreca je u davanju.
Narodne kuhinje moraju da postoje i prosto je neverovatno kako su pre dve godine seljaci nudili krompir dzaba samo da ga neko odnese. Skoro su nudili i sir. Sve je to trebalo da zavrsi u narodnoj kuhinji samo je da ko to imao da organizuje. Ili nisu hteli ili nisu znali da to urade. Niko ne zeli da ide u Narodnu kuhinju ali beda ljude na to natera i prema tim ljudima se drustvo mora ponasati dostojanstveno. Ovo se posebno odnosi na direktore drzavnih Agencija i drzavnih firmi sa ogromnim platama.
Dijaspora
Srpska dijasporara je danas veoma neorganizovana u svetu. Ako se pogleda struktura te dijaspore onda se moze videti sledece. To su uglavnom potomci srpskih ratnika iz drugog svetskog rata. Na kraju drugog svetskog rata ti ratnici su bili uglavnom seljaci te njihovo obrazovanje je bilo uglavnom sa osnovnom skolom ili bez skole. Njihov zivot je bio veoma tezak i njihovim potomcima posle rata se jednostavno nije radovalo ukoliko bi dolazili u Jugoslaviju posebno Srbiju. Jednostavno nisu bili pozeljni za komunisticku vlast. Drugi deo nase dijaspore su takozvani gasterbajetri koja je u svet otisla sa istim ili malo boljim skolovanjem od ovih ratnika. Veoma su retki slucajevi da se nasa dijaspora u bilo cemu organizovano i uspesno borila. Neskolovana, radeci veoma teske poslove, tesko da je bilo sta mogla da prati i predvidi. Na pocetku ovoga nesretnog rata nasa dijaspora kao i nas narod su bili zateceni i veoma neorganizovani. Ali ta ista dijaspora i dan danas dosta para salje u otadzbinu. Na nasu zalost mi imamo u inostranstvu veoma malo nasih ljudi na odgovornim funkcijama u politici, advokata, lekara i ljudi koji mogu organizovano da povedu tu dijasporu. Ovo je ujedno i moj poziv tim ljudima da dobro razmisle i da se organizuju i da postanu jedna snaga za respekt.
U privatizaciji preduzeca dijaspora se deklarativno pozivala od strane drzave da ucestvuje u privatizaciji ali stvarnog i iskrenog poziva nije bilo kao ni stvarnog interesovanja dijaspore, ne treba zaboraviti da u Srbiji rec u ekonomiji vode sinovi onih koji su i stvorili danasnju dijasporu.
Danas i pored tolike "pohvale" od strane drzavnih institucija dijaspori niko od njih se ne seti da recimo uradi jedan "forum sajam" privrednika iz dijaspore i domacih privrednika. Takav "forum sajam" bi veoma znacajno potpomogao nasu privredu. Ali zato se odrzavaju godisnje skuptine dijaspore sa Vladom Srbije u Srbiji. Vlada Srbije im predlaze sta oni koji su uspeli u dijaspori treba da rade ovde. Oni koji su zaduzili drzavu do guse, narod i drzavu doveli do bankrota uce one koji su u zivotu uspeli u sta treba da ulazu svoje pare. Nikao se ne mogu oteti utisku da se sve cini samo da ne dodje do susreta privrednika iz dijaspore i privrednika iz Srbije.
Jos uvek ne postoji jasno jedinstvo matice i dijaspore. Ekonomski gledajuci dijaspora je ta koja dobrim delom danas izdrzava nas narod. Ogromna sredstva se slivaju u vidu pomoci rodbini. Mnogi u dijaspori koji su tamo zasnovali porodice i imaju decu danas imaju problem jer im deca ne znaju srpski jezik. Nikada niko nije ozbiljno pristupio organizovanju letnje skole ucenja jezika u Srbiji za te nase pripadnike. Kroz tu nasu skolu koju bismo im nudili mi bismo jacali ljubav prema Srbiji i ne bismo dozvoljavali da se taj nas narod odrodjava i asimilira u druga drustva i narode. Takva ljubav bi se u vremenu pokazala i ekonomski veoma korisnom za Srbiju. Mnogi danas koji su rodjeni u inostranstvu zele da pomognu na svaki nacin nasem narodu i drzavi. Svaki takav djak koji dodje ovde na mesec ili mesec i po godisnje ce potrositi u Srbiji najmanje 1.000 evra. Kakvo je danas stanje to je za nas cist izvoz.
Na svakom sajtu lokalne samouprave se mora otvoriti jedna stranica "Dijaspora" da bi se nasi ljudi u dijaspori prijavljivali na tu stranicu sa osnovnim podacima gde zive, gde rade, tacan naziv firme i sa cim se ta firma bavi tako da bi nasi privrednici ukoliko imaju potrebe za kontakte sa tim firmama mogli to raditi preko nasih ljudi tamo. Ovo bi znacajno pomoglo brzem povezivanju nasih firmi za ino firmama.
Nikada niko ni u zemlji ni u inostranstvu nije ponudio nasoj dijaspori da oranizuje recimo svoj investicioni fond gde bi sredstva od toga fonda sluzila za ulaganje u Srbiji u proizvodnji i na taj nacin da pomazu svoju rodbinu daju im poslove da rade a ne novac da rodbina od tog gotovog novca zivi. Mislim da je vreme da da svaki Srbin u insotranstvu o tome razlisli. Odnos drzave prema nasoj dijapori je veoma los i danas, jos uvek na kljucnim mestima su ljudi iz starog komunistickog rezima koji su samo promenili osmeh, vise nisu namrgudjeni ali nisu promenili cud. Ili su tu ti ljudi ili su ih na tim mestima nasledila njihova deca. Stoga je odjek nase dijaspore u ovoj privatizaciji bio veoma slab ili nikakav. Iskreno, doduse i sama dijaspore nekada mnogo trazi. Nema nigde u svom narodu i u svojoj zemlji crvenih tepiha ni za koga. Za svoju zemlju se svako mora boriti i ne postoje nikakva odlikovanja za tu borbu, svako cini sto moze i sto ume.
Mnogo penzionera u inostranstvu zivi tesko od penzija koje tamo dobijaju ali da te penzije trose ovde ziveli bi veoma dobro. Mnogi od njih ceznu za Srbijom i nase je da im pomognemo da ovde provedu ako ne celu godinu ono makar dobar deo godine. Novac koji bi nasa drzava dobila od toga nebi bio mali jer danas u dijaspori ima gotovo pola miliona penzionera. Neka ih se u Srbiju vrati da ovde provode svoje penzionerslke dane 100.000 i neka mesecno potrose u proseku po 500 evra to je kako danas stvari stoje ravno izvozu na godisnjem nivuo od 600 miliona Evra. Takva armija iz dijaspore moze da zaposli dosta stanovnistva koje je danas nezaposleno kod nas.
Treba razmisljati o osnivanje Srpske Razvojne Banke gde bi ucesce imali Srbi iz Srbije i Srbi iz dijaspore sa jasno preciziranim pravilima da se akcije ne mogu prodavati strancima, da nas narod ne dodje u opasnost da ta banka posle predje u druge ruke. Ta banaka bi bila garancija opstanka naseg naroda. Cilj te Banke bi bio ulaganja u proizvodne kapacitete iskljucivo u Srbiji.
Danas ne postoji nikakav Srpski Investicioni Fond. Drzavni zajam koji je bio 1989 godine je propao jer nisu u startu postavljena nikakva pravila nego se islo cisto na patriotizam ljudi i tom prilikom su prikupljena znacajna sredstva koja su bila zloupotrebljena jer su pare date a da se nije gledalo ko ce sa njima da upravlja. Danas treba razmisljati o osnivanju Srpskog Investicionog Fonda. Cilj tog fonda bi bio investiranje u proizvodne kapacitete u Srbiji. Ukoliko bi se osnovao Srpski Investicioni Fond i u njega ulagale pare svih zainteresovanih to bi mogla da bude jedna od najjacih kompanija u Srbiji. Mesecno ne vece ulaganje od 5 ili 10 evra. Pare pojedinacno nisu velike ali ako se recimo odazove jedan milion ljudi to je vec 5 ili 10 miliona evra i sa tim parama se moze osnovati jedna jaca kompanija u Srbiji cija bi delatnost mogla da bude recimo preradjivacka industrija u poljoprivredi. Takva kompanija bi zaposljavala veci broj ljudi na poljoprivredi. Ovo je ozbiljna tema za razmisljanje.
Svake godine negde u maju, junu mesecu drzavni funkcioneri organizuju godisnju skupstinu dijaspore da bi se tamo slikali za TV. Efekat tog skupa. Nikakav. Bolje bi bilo da su organizovali sastanak nasih ljudi iz dijaspore sa nasim privrednicima da nesto konkretno urade. Za ovih nekoliko godina bi se sagradila godisnje makar jedna fabrika koja bi nekoga i zaposlila.
Ukoliko imate interesovanje za ovo minsitartstvo molimo Vas da se javite i posaljete svoju viziju ovoga ministarstva. Ovo je samo moj predlog.
Svi potezi ministarastva svaka mera mora da bude u cilju srednjorocnog i dugorocnog plana ovog programa.